0.3 PX/CM
(iz kataloga izložbe)0.3 PX/CM
Galerija Razvid, Pučko otvoreno učilište Zaprešić
26. ožujka 2010. - 21. travnja 2010.
Već na samom početku, odnosno u nazivu izložbe pred nas se stavlja problematika rada. Formirajući se u svijetu gdje je uporaba brojnih kompjuterski programa zamjenila tradicionalne grafičke tehnike, odnosno manualno korištenje matrice i otiska u službi stvaranja, umjetnica pokušava približiti ta dva svijeta. Oznaka 0.3 pix/cm služi prepoznavanju rezolucije fotografije koja se ovdje pretvara u otisak pečata najjednostavnijih geometrijskih oblika.
Ako sada pozornost prebacimo na sama djela koja stoje pred nama, percipiramo nama jasan i prepoznatljiv oblik ljudskog lica, portreta. Rađen u maniri danas sve priznatijeg graffiti arta, gdje su plohe crnih i bijelih polja preuzele ulogu linije u stvaranju samog crteža, u ovom slučaju grafike. Kroz igru crne i bijele, potiskuje se kolorizam e da bi se stvario kontrast jakih tamnih i svijetlih tonova čineći monokromni mural. Nastali portreti ukazuju na privatan, intimistički svijet umjetnice. Postavljeni u prvi plan portretirani pokazuju bliskost i jaku povezanost sa autoricom. Naglašavajući važnost izravnog kontakta, mlada umjetnica izražava nezadovoljstvo suvremenim svijetom u kojemu se sve više teži virtualnom, neopipljivom, a gubi opipljivo, taktilno. Umnažanjem, odnosno zrcalnom preslikom prvotnih monotipija postignut je još veći osjećaj gubljenja u vremenu i prostoru od njoj bliskih osoba. Dok promatrača tjera na pomno istraživanje novonastalih razlika između dva originala.
Veliki mozaik sastavljen od brojnih, kako ih autorica naziva“ kodova“ pomno posloženih u nizove i nizove kockica tvoreći zatvorene sintatičke cjeline, pokazuje autoričin analitički i promišljeni način razmišljanja. Ponavljane naoko istih oblika uranjamo u svijet beskonačnog kozmosa. Pred nama je sada postavljen pitagorejski pojam shvaćanja zbilje. Korištenjem žigosanih geometrijskih oblika stvara se izbliza dezintegrirajuća masa kockica prema sve integrirajućem tvarnom pojmu, ali paradoksalo, odaljavanjem od slike, pretvarajući ono neodređeno u određeno, stvarno. Autorica nas kako sama kaže poziva na dvostruku vizualizaciju. Nizanje geometrijskih oblika odvija se u čisto matematičko, vektorskom sustavu podjele na vertikalne i horizontalne registre.Rastakanjem tvarnog, prepoznatljivog lica u sicušne nomenklature našeg bivstva, Josipa korača u područje mističnog odvajanja tijela od duše, u ovom slučaju virtualnog, onostranog od stvarnog, opipljivog svijeta. Tjelesnost se ovdje rastače u stotine sicušnih geometrijskih elemenata stvarajući virtualni svijet kodova od kojih su satkani svi elektronički ili tiskovni mediji, na jednu jedinu točku, odnsno ovdje otisak pečata.
Kombinacijom i sintezom svojih velikih uzora, pa sve do danas aktualnih street artista Josipa je eksperimentirajući sa tehnikom grafike uspjela stvoriti svoj jedinstveni originalni izražaj. Pokazuje nam jedan umjetnički jezik oblikovan u maniri starih majstora grafke, ali sadržajno u maniri suvremenih tendencija koje teže probližavanju jednostavnim oblicima monumentalnih razmjera, životu velikih zidnih slika sa ulica.
Ivona Marendić
Izložba Zagrepčanki sugerira jednostavnost izraza, postav je za svaku pohvalu te u konačnici treba istaknuti da je međusobna suradnja i želja za zajedničkim nastupom urodila izložbom s mirisom kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina
LABIN - Zajednička izložba »2D/3D« dviju zagrebačkih likovnih umjetnica Josipe Kos i Margarete Lekić preksinoć je otvorena u labinskom Narodnom muzeju. Izložbu je otvorio voditelj galerije Tulio Vorano, koji je i predstavio mlade likovne umjetnice.
Josipa Kos bavi se crtežom na pragu postavangardnih postulata. Njezin spektar i izražajni raster obuhvaćaju principe divizionizma, hiperrealizma, grafičkih metoda, poput monotipije, kojima u konačnici stvara realističan crtež sa svom silom tonskih rješenja analogan akademskom poimanju stvari. Njezini su portreti ikone iz privatnog života čiju finalnu formu modulira pečatirajući i igrajući se kolopletima apstraktno geometrijskih rješenja te ih finalizira spretnom modelacijom i dovodi ih u suvisli sraz hiperrealističnog efekta.
Margareta Lekić predstavila se kao skulptorica podijeljenih afiniteta. Minimalističkih, odnosno postminimalističkih te organskih tendencija. Njezini drveni instalacijski objekti pod nazivom »12x12x12« postminimalistički su ciklus kojim autorica promatraču sugerira mogućnost slaganja i pronalaska rješenja. Naime, njezine minimalističke, geometrijski precizne i monumentalne forme, rađene po principima velikih minimalista Roberta Morrisa ili pak Donalda Judda, modularne su strukture čija krajnja stilizacija i jednostavnost graniče s arhitekturalnim pristupom poimanju, odnosno uvijek aktualnom konstruktivističkom praksom. »Kugle«, iako također minimalno shvaćene i istretirane, čine dinamičnu cjelinu i ritmičnu instalaciju koja odlično korespondira unutar zadanog prostora i ponaša se poput svojevrsnog trodimenzionalnog organičkog reljefa.
Labinska izložba Zagrepčanki sugerira jednostavnost izraza, postav je za svaku pohvalu te u konačnici treba istaknuti da je međusobna suradnja i želja za zajedničkim nastupom urodila izložbom s mirisom kasnih 60. i 70. godina kada je osobito vladao trend crno-bijelih, odnosno
ne(o)bojanih konstrukcija srodnih radovima Lekić, ali i crteža čija je krajnja autonomija izglasana upravo u radovima sličnim »Portretima« Kos. Uglavnom, izložba odiše nostalgijom k vremenima u kojima se brisala granica post i postpostsuvremenosti, posebice u Zagrebu, gradu u kojemu su radovi predstavljeni na »Novim tendencijama« uveliko ostavili trajni pečat na buduće naraštaje poput labinskih izlagačica.
Josipa Kos rođena je u Zagrebu 1983. godine, gdje upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, odsjek grafike, te je diplomirala u klasi profesora Frane Pare. Živi i radi kao profesor likovne kulture u Zagrebu.
Margareta Lekić rođena je 1982. godine u Osijeku te diplomirala kiparstvo u klasi Stjepana Gračana na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upisuje poslijediplomski studij kiparstva na istoj akademiji te radi kao umjetnički suradnik na kiparskom odsjeku. Živi i radi u
Zagrebu.
Večerašnjom izložbom zapravo otvaramo ovogodišnju likovnu sezonu u Muzeju, a izuzetno mi je drago i čini nam posebnu čast što to možemo učiniti s izložbom pod nazivom 2D/3D, što si možemo protumačiti kao dvodimenzionalno (grafika odnosno crtež Josipe Kos) i trodimenzionalno (skulpture-instalacije Margarete Lekić), no ako naše večerašnje gošće imaju neko drugo tumačenje, rado ćemo ga prihvatiti i vjerojatno se s njima složiti.
Što povezuje, osim jasno prijateljstva, ove dvije izuzetno talentirane autorice ? Rekao bih mnogo toga, mladost, gotovo su vršnjakinje i ne kriju te podatke, pa im to služi na čast jer očito žele reći nemamo što tajiti, želimo biti maksimalno jasne i korektne. Drugo, imaju akademsko obrazovanje, obje su završile Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, jedna u klasi prof. Frane Para, a druga u klasi prof. Stjepana Gračana. Zatim obje se bave likovnom pedagogijom u želji da svoje znanje i svoje poruke prenose mladim naraštajima.
No ono što ih najviše povezuje i približava, premda bi se u prvi mah pomislilo razdvaja, je zapravo umjetnost. Poimanje umjetnosti i njezina interpretacija u stvaranju umjetničkog djela. Obje njeguju vrlo osebujan, originalan i domišljat likovni izričaj. Preuzimaju obične, vrlo poznate i gotovo oduvijek korištene elemente kao što su primjerice kružnica i četverokut odnosno sfera i kubus, zatim osnovne kontraste crno-bijelo, puno-prazno, svijetlo-tama, da bi ih upotrijebile na jedan vrlo maštovit i suvremeni način. Mogli bi stoga reći da se radi o izvanrednom spoju prošlosti i tradicije s današnjim suvremenim svijetom. Toplo preporučam svima koji to mogu da si pogledaju na Internetu njihove domene, koje su naznačene u katalogu koji su nam priredile za večeras, putem kojih možemo daleko cjelovitije i potpunije upoznati njihov način stvaranja. Kod nas su umjetnice prisutne samo s jednim manjim, ali pomno odabranim izborom djela.
Josipa Kos nam se predstavlja s dva vrlo uspješna monumentalna portreta. Poznato je kako je portretiranje osobe vrlo zahtjevan postupak jer tu pogreške nisu dozvoljene. Josipa Kos se vrlo hrabro i smiono upustila u taj kompleksni zadatak koristeći upravo kao temeljni element kružnicu i četverokut, koji u ovakvoj kombinaciji, pojedinačno gledano, postaje pun, konkretan i kompaktan. Da je ostao samo na razini kružnice, vrebala bi opasnost da bude previše proziran i prelagan. Ovim smislenim slaganjem, dodavanjem i nadograđivanjem na vrlo vješt način, polazeći od punih i većih formi pa zatim njihovim postepenim smanjivanjem i nestajanjem u bjelinu dobiva potrebnu plastičnost portreta i ujedno nas dovodi do granice između dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog. Nije to samo vješta igra jer rezultat iskazuje i psihosomatske konotacije portretiranog lika, dakle radi se o cjelovitom umjetničkom djelu.
Margareta Lekić svojim kompozicijama-instalacijama ne samo što gradi i razgrađuje volumene i likovne elemente već nam ukazuje na mogućnosti koje one teoretski i praktično pružaju. Kod nje je važno napomenuti da ona može svoje kreacije uvijek prilagoditi prostoru u kojem izlaže vrlo jednostavnom operacijom dodavanja ili oduzimanja, već prema potrebi. Stoga su njezine umjetničke tvorevine uvijek nove, originalne i neponovljive. U biti osnovna misao je uvijek ista, ali je rezultat drugačiji. Ideja slaganja, dodavanja, umetanja, ali s druge strane i oduzimanja, smanjivanja, reduciranja jedna je od bitnih konstanti u njezinom djelu, što s jedne strane možda izgleda jednostavno, priprosto, ali je zapravo vrlo ingeniozno i inventivno, vrlo promišljeno i duhovito. Pogledajmo primjerice kompoziciju s kuglama. Kugla je inače element punoće i savršenstva. Svaka od tih kugli može biti svijet za sebe jer premda slične, da bi se izbjeglo ponavljanje, svaka je različita, ne samo po dimenziji već i po likovnoj dorađenosti. No postavljene u ovom obliku, u ovoj kombinaciji večeras, one stvaraju jedan drugi doživljaj jer one komuniciraju među sobom, stvaraju jedan suodnos, jedan ritam i sve zajedno jedan novi mikrokozmos Margarete Lekić koji nas možda podsjeća, dignemo li načas glave prema nebu na univerzum u kojim živimo i čiji smo mi sićušni djelić.
Tulio Vorano
NARODNI MUZEJ LABIN
